"Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke"
U sklopu manifestacije „Tešanjsko proljeće" u petak (19.4.2013) u organizaciji Opće biblioteke održana je promocija romana književnik i publicista Isnama Taljića „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke - Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni"
Književnik Taljić u ovom romanu maestralno piše o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni. O romanu je, pored autora, govorio i književnik Fatmir Alispahić, koji smatra da je sultan Mehmed Fatih otac bosanske multilateralnosti te smatra da uspomena na njega nije dovoljna prezentirana i ističe da su Bosna i Bošnjaci opstali zahvaljujući njemu: Taljić je napravio fascinatno djelo! Sabrao je sve relevantne činjenice i majstorski ih je posložio u jednu zanimljivu priču jer na moderan način približava lik i djelo za Bosnu važnog sultana Fatiha i nada se da će knjiga naći put do čitalaca bez obzira što živimo u vremenu u kojem se ignorira pozitivna revizija i „historijska istina".
Ovo je prvi roman, i ne samo na ovim prostorima, kojim je obuhvaćen cjelolokupan život sultana Fatiha, sa čime je - za bošnjačkog književnika podrazumijevajuće - prožeta njegova povezanost s Bosnom i Bošnjacima. Tome je prethodilo izuzetno smutno vrijeme, a o tome su stoljećima podmuklo predočavane laži o tom narodu i ovoj zemlji, tako da roman razotkriva i istinu, koja nije samo literarna.
Prema riječima autora knjige sultan Fatih je najveća ličnost koja je ikada kročila u Bosnu i njenoj dugoj historiji. Uz to, što je nama još važnije, sultan Fatih je i najznačajnija ličnost za historiju Bošnjaka, ali i općenito Bosne. Sudbonosna je njegova povezanost s opstankom ove zemlje i Bošnjaka kao naroda. Ipak, Bošnjaci o njemu imaju skromno znanje.
Domaćin ove promocije direktor Biblioteke Tešanj Esmir Bašić nije krio zadovoljstvo da je priča o sultan Mehmedu Fatihu prezentirana tešanjskoj čitalačkoj javnosti.
Roman „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke - Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni" predstavlja izuzetno uzbudljiv čitalački doživljaj. Nećete zažaliti kad dođete do kraja - ovo je takav roman koji će vas privući da mu se ponovo vratite i vraćate, da ga iščitavate iznova, otkrivajući njegove višeslojnosti. Prepustite se tome ugođaju!
Ibreta li! Ču li ti, Sana?! Toplo, mehko, umilno ime rijeke koja uporno, iz dana u dan, iz noći u noć, iz sahata u sahat, iz dekika u dekik, iz stoljeća u stoljeće... protiče ovim surovim krajolikom. Sneno ime. Kao san. Kao iz sna. Čuj ti, Sana! Nije li i ova zemlja Bosna samo san? Samo san, Bože mili i dragi?! Bosna. Bosna, haman, i jest samo san. Više od svega, san. I ovakav, i onakav, takav, svakav, ali najviše san. Krhko je insansko. Krhko je insansko poimanje. Zemlja iz sna, Bosna. Lijepo ime lijepe zemlje. Naljepše ime Bosna. Najljepšoj zemlji.
Pa zadiže pogled.
- U samom vrhu. Među oblacima. Bedemi stare tvrđave. Srasli sa kamenom. Kao da su iz njeg izniknuli. Sami od sebe. Bez uplitanja ljudskih ruku. I ta kamena planina strmoglavljena u rijeku... I da bude suđeno da ja ovdje preuzmem ključeve Bosne.
Pritišće čelo prstima sastavljenih šaka, dlanovima utire oči.
- Kud sve nisam prošao, šta sve nisam vidio i nagledao se svega, sa čim se sve nisam sreo, a nigdje se više svega nisam nagledao kao na ovo malo prostora Bosne. Rijeke. Rijeka kao ova Sana. I drukčije. Rijeke. Izvori. Vrela. Potoci. Vododerine. Uvijek zelene planine. I ogoljele planine. Kamenjar. Četinarske šume. Listopadne šume. Šume. Prašume. Pustare. Gudure. Brda ovako. Brda onako. Goli kamen. Kamene planine. Sure klisure. Visoki kanjoni. Duboki kanjoni s visokim liticama nad sobom. Proplanci. Brežuljci. Livade. Doline. Ravnice. Jezera. Dolje im i more. Ispred mora, i močvara. Svega na svijet. I četiri godišnja doba.
Baš li!
- I četiri godišnja doba! Hej, četiri pravilno raspoređena doba u godini. Svako za sebe, posebno. Četiri. Gdje to ima? Ima li to igdje još? Proljeće je proljećem. Ljeto ljetom. Jesen jeseni. Zima zimom.
Izgovara:
- Da joj zime budu zimom! Da joj ljeta budu ljetom!
Bože mili i dragi, divne li davne mladalačke kušnje u ovoj ljepoti.
- Bosna je lijepa, najljepša. Ovako bi samo još moglo biti u Džennetu. Bosna i jest džennet na zemlji. I u njoj dobri ljudi. Ljudi iz dženneta. Džennetlije opkoljene Džehennemlijama. Prelijepa i nesretna zemlja. Nije li njima, Bošnjacima, čitav život u kušnji življenja na ovakvom prostoru, a s takvim komšijama? I da zato plaćaju previsoku cijenu? Zemlja dobrih Bošnjaka. Ja šta sam vidio, pročitao i čuo od drugih, pa poredio, nejma je ljepše na svijetu. Ne znam ima li i nesretnije zemlje.
- Slavljen neka si Ti, moj Bože! Neka si hvaljen onoliko koliko ima Tvojih stvorenja, onoliko koliko si Sam Sobom zadovoljan, koliko je teško Tvoje prijestolje i koliko je Tvojih riječi!
Samo tišina razlamana kuljajućim hukom rijeke.