HISTORIJSKI RAZVOJ
Tradicija pisane riječi u ovom gradu je duga. A u širenju obrazovanja i kulture veliku važnost imaju i biblioteke koje su se na ovom prostoru razvijale kako pri školama tako i u privatnom vlasništvu. Ovom prilikom se želi ukazati na historijski razvoj tešanjske biblioteke njeno današnje stanje kao i zavičajnu zbirku koju ona posjeduje.
Prvi zvanični tragovi knjige i biblioteka na ovom području pojavljuju se još u 16. stoljeću, kada su brojni prepisivači knjiga bili u Tešnju. Ali prije nego što se kaže bilo šta o bibliotekama u Tešnju, u cilju što boljeg razumjevanja i izbjegavanja mogućeg nesporazuma u teksta, ukazat će se na kulturne prilike koje su bile u periodu od Osmanske preko Austo-Ugarske vladavine, pa u periodu između dva svjetska rata i na kraju u periodu poslije drugog svjetskog rata. Kulturni život Bosne i Hercegovine uvijek se morao usklađivati sa ciljevima i politikom vladajućih režima, a ne sa potrebama i težnjama stanovništva.
Pa tako u vrijeme Osmanske vladavine kulturni život je bio zapušten i razjedinjen, a osim izvjesnog broja medresa, samostanskih i manastirskih škola u našoj zemlji nije bilo drugih institucija. Upravo u to vrijeme u Tešnju počinje sa radom Gazi Ferhad–begova medresa, čiji se kontinuitet rada neće prekidati sve do XX stoljeća. Ferhad-beg Čelebija, sin Iskenderov, sestrić sultana Sulejmana Veličanstvenoga, jedna je od najznačajnijih ličnosti za rani razvitak Tešnja.
On je uvakufio mekteb, medresu, han, 32 ducana... graditelj je i glavne tešanjske džamije "Ferhadije" ili "Čaršijske", kako se u narodu zove. Umro je 1568. god i sahranjen pred svojom džamijom u Tešnju. U njoj su prepisivana razna djela koja su nastala na orijentalnim jezicima (arapski, turski, persijski), ali su ujedno i nastajala nova djela, a od sredine 18. stoljeća, nastaju djela na maternjem jeziku pisana arapskim pismom, što je dio tzv. "alhamijado književnosti".
U 17. stoljeću na ovom prostoru je osnovana i druga medresa Hadži Mehmedova, na što upućuje jedan rukopis koji je u njoj prepisan, a do sredine 19. stoljeća ovdje su oformljene 3 medrese. Djela, koja su nastajala u medresama, bila su uglavnom teološkog karaktera, ali ih ima i iz oblasti geometrije, aritmetike, astrologije, pa i pjesništva. Knjiga se koričila, te "vakufila" tj. poklanjala – medrasama, školama, bibliotekama.
Tako se još u 18. stoljeću pominje Emin Ahmet Misir, koji je "uvakufio knjigu", a početkom 19. stoljeća Mustafa Šefki ef. Udžičanin- prepisivač, muftija u Derventi i muderis Gazi Ferhad-begove medrese u Tešnju - koji je poklonio veći broj knjiga gradu Tešnju. Nažalost veliki broj je prepisanih dijela, kako u Tešnju tako i u cijeloj Bosni i Hercegovini koji nije sačuvan, s obzirom na činjenicu da je princ Eugen Savojski, austijski vojskovođa 1697. godine zapalio mnoge gradove u Bosni i Hercegovini, pa mu ni Tešanj tom prilikom nije bio izuzetak, ipak određeni broj tih spisa je i sačuvan.
Ovdje je zanimljivo pomenutu da je. Dr. Muhamed Ždralović 1988. godine proučavajući ovu materiju, utvrdio dvadeset i pet prijepisa nastalih u Tešnju. Prva dva nastala su 1672. god i nalaze se u Orijentalnj zbirci Arhiva HAZU, a ostali registrirani prijepisi nastajali su sve do 1869. godine. Jedan broj ovih izuzetno vrijednih prijepisa nalazi se u Općoj biblioteci u Tešnju.
Sa dolaskom Austro–Ugarske vlasti u Bosnu i Hercegovinu kulturne prilike bivaju nešto raznovrsnije i intenzivnije u odnosu na predhodni period, ali još uvijek je bio kontrolisan, cenzurisan od strane okupatorskog režima, koji duže vrijeme nije dopuštao njen razvoj. Početkom 20. stoljeća u Bosni i Hercegovini osnivaju se kulturno–prosvjetna društva nacijonalno orijentisani: "Prosvjeta" (srpsko društvo), "Napredak" (hrvatsko) i "Gajret" (muslimansko) koja osnivaju svoje čitaonice i biblioteke.
Godine 1870. je ustanovljena kiraethana tj. čitaonica u Tešnju. U svom djelu, "Biblioteke u Bosni i Hercegovini 1878 – 1918", prof. Lamija Hadžiosmanović navodi podatak da je 1893. godine u Tešnju postojala jedna Muslimanska čitaonica. Ne zna se da li je riječ o jednoj te istoj biblioteci. Kao napomenu treba navesti da su ove čitaonice u svom programu imale i organizovanje predavanja, zabava, opismenjavanje stanovništva i dr. Kulturni život u periodu između 1918.-1945. godine je stagnirao i bio slabo zastupljen, pa ni nacionalno-konfesionalna društva se više nisu mnogo zalagala za njen razvoj kao u ranijem periodu, te u ovom periodu bh. kultura ostaje prepuštena sama sebi.
Ovome treba samo dodati da je pored već postojećih nacionalnih društava, formirano muslimansko društvo "Narodna Uzdanica", koje je bilo prohrvatski orijentisano, za razliku od "Gajreta" koje je bilo prosrpski orijentisano. Ovakva situacija se odrazila i na kulturne prilike u Tešnju, u kome su u tom periodu postojale tri čitaonice: Srpska čitaonica, Muslimanska čitaonica, koja je mjenjala naziv prvo u Građanska a potom u Hrvatsko-muslimanska čitaonica, i još jedna Muslimanska čitaonica. Konačno kulturni život postaje nezavisniji nakon Drugog svjetskog rata, što omogućava da se uspješnije razvija i da podjednako pripada svim građanima, za razliku od predhodnog perioda, kada je ustvari sam kulturni život, pa samim tim i bibliotečka djelatnost bila podređena konfesionalno-nacionalnim društvima.
Napokon poboljšanjem društvenih i materijalnih položaja kulture, rađaju se brojne institucije koje doprinose uspješnijem razvoju samog kulturnog života. Sve ovo je predhodilo stvaranju današnje biblioteke.